|
LOKALITET MINIRANE DŽAMIJE NA PIJESKU
Èemu potreba za povjesnim falsifikatima i lažima
{mosimage}
Nedavno je Dnevni list objavio veoma interesntnu informaciju da æe se poèeti sa obnovom džamije na Pijesku u Mostaru. U gruntovnim knjigama džamija je evidentirana kao zadužbina Ali-bega Lafe. Obnova džamije ukazivala je da æe još jedan trag zlih ljudi u zlom vremenu biti uklonjena. Ali, ništa od toga, na scenu su stupili falsifikatori povjesti. No, pogledajmo šta isti kažu u svom „Priopæenju za tisak“. Priopæenje je uputio Predsjednik HKD Napredak u Mostaru, prof. dr. fra Andrija Nikiæ pod naslovom „DŽAMIJE NA TEMELJIMA CRKAVA”. Priopæenje koje potpisuje dr. Nikiæ je veoma opširno i navodi veoma “precizne” podatke, koji svaki dovoljno ne informisan èitalac bi prihvatio za istinito radi ozbiljnosti imena u zaglavlju institucije i zvanja osobe koja ga potpisuje. Pošto je problem tako postavljen da zadire u domen ljudskih prava, sigurno da nijedan intelektualac nebi trebao ostati pasivan na ovakav problem. Ljudska prava nisu samo suhoparni kodeks modernog zakonodavstva, nego i dio božijeg zakona. Zlo nastupi kada se svjetovni zakoni namjerno krše i neprimjenjuju, a božiji zakoni pristrasno komentiraju s namjerom da se postigne unaprijed odreðeni cilj. Tako da ljudska volja dobije znaèenje božijeg promišljanja, a nauk Crkve je “Neka bude volja Tvoja....”, a nekima je reèeno “Dali smo vam znanje i mudrost...”, tako da je u oba naèela božanskom mudrošæu ljudima uskraæeno da ad-hoc izvode zakljuèke i donose pogrešna rješenja. Kakve sve povjesne istine nalazimo u datom saopæenju, pogledajmo zajedno:“Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagraðena na temeljima franjevaèkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znaèi samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevaèkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovaèkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom dzamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom dzamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Iliæima (nad njom dzamija) i Gospe Snježne na Smrèenjacima. To znaèi da je na podruèju današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katolièko puèanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države. Franjevaèki samostan u Zahumu kao i onaj na Bišæu, Turci su nakon okupacije ovih podruèja s ostalih šest katolièkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem podruèju, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolièka zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom podruèju Hercegovine. Rušitelji kršæanske civilizacije porušili su na podruèju Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršæanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevaèkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevaèka I crkvena sakralna zdanja koje se susreæu na podruèju Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeæa I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se isprièao katolièkom i hrvatskom puèanstvu!“Uvod Propæenja je školski je primjer kako se stvaraju povjesni falsifikati i trebalo bi ih ponuditi studentima povjesti na uvid i analizu, kao primjer kako se povjesna znanost može zlorabiti, bez obzira na akademsko zvanje onog tko iznosi dokaze. Prvo, autor(i) Propæenja tvrde da je krajem 14. stoljeæa Mostar do svog osnivanja imao na Pijesku „...oko 1390. samostan i crkvu sv. Ante“.Drugo, da „...u povijesnim dokumentima iz Dubrovaèkog arhiva iz 1426. godine...“ je to i zabilježeno.Treæa tvrdnja je :“Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom džamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom džamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Iliæima (nad njom džamija) i Gospe Snježne na Smrèenjacima.“Èetvrto, sve to nebi bilo èudno da autorska mašta pomješana sa halucinacijom ne tvrdi: „To znaèi da je na podruèju današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katolièko puèanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe.“Peto, u nastavku osjetimo isti jezik koji je govorio o sluèaju Stolaèke džamije, gdje stoji kao argument: “Rušitelji kršæanske civilizacije porušili su na podruèju Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima.“Šesto, slika Mostara nam nije baš najjasna prije njegovog nastarijeg spominjanja u povijesnim dokumentima: “ Kako je to izgledalo pomažu nam franjevaèka i crkvena sakralna zdanja koje se susreæu na podruèju Dubrovnika i njegove okolice.“Sedam, potom Predsjednik Napretka malo obilazi po Cipru i od tamo uzima neke primjere, pa nastavlja: „Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je "kamen mali velike smutnje" jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na raèun Katolièke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zloèina“. Ovakva izjava je veæ pomalo zabrinjavajuæa, posebno prijetnja „...ako se želi da na ovim stranama bude mira...“. Nije lijepo da bilo ko vrši prijetnje, pa ni gsp. dr. Andrija Nikiæ. Analizirajmo zajedno „iznesene èinjenice“
„Obnova treæe džamije u zaapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.
1. Opæe poznato je da u vrijeme 1390. godini nemožemo govoriti ni o kakvom lokalitetu koji bi ukazivao da je to embrion Mostara, stariji pet decenija od onog koji navode svi relevantni izvori. Pa stoga je neutemeljeno tvrditi da je taj lokalitet iskljuèivo na mjestu gdje je današnja džamija na Pijesku. S obzirom da je Priopæenje upuæeno široj javnosti, to traži da se krene ka izvoru ovakvih i inih informacija. Traženjem samostana i crkve bavio se, poèetkom druge polovine 19 vijeka, fra Petar Bakula. Takve i sliène informacije objavljene su u još nekim èasopisima, pa i literaturi koja je nastala krajem 20. vijeka. S obzirom da je fra Bakula svoj Šematizam objavio 1867. godine. Puni naslov djela je SCHEMATISMUS topografico-hstoricus Custodiae provincialis et Viciariatus apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min(orum) Observ(antium) Sanci Francisci pro Anno Domini 1867., Spalati. Typis Antonii Zanoni 1867). Tokom1873. godine objavljeno je drugo prošireno i dopnjeno izdanje Šematizma. Šematizam je preveden na naš jezik 1970. godine i objavljen u Mostaru pod naslovom „Hercegovina prije 100 godina ili Šematizam fra Petra Bakule“. To je osnovni izvor i vodiæ svim tvrdnjama drugih istraživaæa (prepisivaèa) koji ga samo prepisuju. Takav naèin rada poznat je kao „Resavska škola“. Stoga pogledajmo kako fra Petar izvode svoje zakljuèke gdje su sve bila katolièka zdanja.Èitajuæi Šematizam primjetno je da Bakula piše neobjektivno i sa vrlo malo, skoro ništa, nema da bi se podkrijepilo konkretnim dokazom. Nema stranice u tekstu, a ni navedenog teritorija, kojeg redovno ne prate Bakulini dokazi kao: „narodna predaja..“; „puk je kazivao“; „narod je pripovjedao“; „Nekoè su, po puèkoj predaji,....“; „spominju se“; „...svjedoèi i umjetnièki isklesano kamenje, da je...bila crkva,,,“; „...na mjestu Crkvine, bila je crkva....“; „...predaja govori...“; „...postojala velika crkva nepoznata imena...“; „...ostaci zidova jedne crkve.“; „...oraèi nalazili veæe komade voska.“ itd. Mlaðim istraživaæima stoga ovo može poslužiti kao originaèan primjer kako netreba raditi. Kao praktièan primjer uzimamo citat o broju stanovnika Šuice u prvoj polovini 15. vijeka, gdje Bakula kaže: ““Šuica, ....puèka predaja kazuje kako je ovaj grad prije dolaska Turaka imao 40.000 žitelja...“. Takvu, i sliène èinjenice bi mogli prihvatit koliko bi uspjeli dokazati da je u tom periodu Hercegovina imala 18 miliona stanovnika. Meðutim, u jednom pismu upuæenom 8. 7. 1843. godine, apostolskom nunciju u Beèu L. Altieri, kaže se da u Hercegovini ima „ ...blizu èetrdeset tisuæa vjernoga puka a nalazi se i 25 redjenih u sveæenièkoj èasti...“ Ostavimo demografima da oni izraèunaju koliko bi katolika bilo od Bakulinog podatka od 40. 000 u samoj Šuici (Prva polovina 15. vijeka) do Altireovih (isti broj u Prvoj polovini 19. vijeka). Da se je bilo unaprijed sklono proizvoljnom izvoðenju dokaza ukazuje i sljedeæa konstatacija: „Eminovo selo dobilo ime prema katolièkoj obitelji Emin koja je posjedovala svu okolicu sela prije dolaska Turaka.“ Dovoljno za izvoðenje zakljuèaka kako je Bakula izvodio svoje tvrdnje, a i svi oni koji su od Bakule prepisivali.Bakula pišuæa o kultnim mjestima (grobomma poznatih liènosti) ne bilježi nikakvog traga o grobu „..znamenitog progonitelja Turaka“ Mijata Tomiæa, ali iznosi podatak da je u Šuici spomenik „...malom Marijanu,,“, koji je bio Mijatov sestriæ i pratilac. No vratimo se Bakulinom kazivanju o samostanu i crkvi u Mostaru krajem 14. vijeka. On sam sebe pita (a i sebi odgovara): „Gdje na kojem li je mjestu grada obstojao stari franjevèki samostan u Mostaru, ne zna se ništa stalno. Predaja je ipak ostala u narodu živo saèuvna, da je samostan bio posveæen sv. Antunu Padovanskom i stajao gdje se sada nahodi kuæa Jusufage Bakamoviæa. Iduæi Stefanijinim šetalištem prema Ljubuškom, na kraju istog šetališta jedno 80 metara na lijevo nalazi se kuæa Bakamoviæa i tu je upravo nalazio se samostan, po prièanju opæe saèuvanom. Ovde se i sada nalaze svodovi, koji svjedoèe, da niesu radja turska, nadlje, ovdje se do nazad njekoliko vremena još vidjeli cipresi, po kojima narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan. Prije jedno 30. godina gradeæi se na ovom istom mjestu mlinica radnici su našli jedan podosta velik križ zlatan. Što je pako od križa bilo niesam mogao saznati. Ovi znaci, a k tomu neprekidna i živo saèuvana predaja potvrdjuje da se je tu u blizini morao nalaziti stari franjevaèki samostan. Duga opet predaja hoæe, da je samostan bio desno kraj sadanje ulice „Pijesak“ niže Bakamoviæa kuæa, upravo gdje se Radobolja u dva toka raztièe, i to odmah kraj desnoga toka u bašèi zvanoj „Alajbegoviæa ada“. Ovo predanje donosi i o. M. Kalamut u svojemu Ljetopisu, koji se sada nalazi u Rami u samostanskom Archivu.“Kao što vidimo Bakula nam nudi dvije solucije gdje je sigurno bio samostan i crkva. A u Priopæenju (dr. Nikiæa) se tvrdi da je minirana džamija na Pjesku lokalitet samostana i crkve. Ali, pratimo Bakulino svjedoèenje, koji kaže: „...samostan bio posveæen sv. Antunu Padovanskom i stajao gdje se sada nahodi kuæa Jusufage Bakamoviæa. Iduæi Stefanijinim šetalištem prema Ljubuškom, na kraju istog šetališta jedno 80 metara na lijevo nalazi se kuæa Bakamoviæa i tu je upravo nalazio se samostan, po prièanju opæe saèuvanom. Ovde se i sada nalaze svodovi, koji svjedoèe, da niesu radja turska, nadlje, ovdje se do nazad njekoliko vremena još vidjeli cipresi, po kojima narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan.“Po opisu lokaliteta, ukoliko bi prihvatili ovu tvrdnju vjerodostojnom, reèena crkva bi se morala smjestiti ondje gdje je sad katedrala. Ovaj lokalitet je inaèe poznat u starijim izvorima kao Bakamoviæa glavica a prostor Bakamluk, i sve zajedno bila je sastavni dio posjeda porodice Bakamoviæ. Ostaje nejasno na osnovu èega Bakula tvrdi da nešto nije „...raða turska...“ i na osnovu toga da „....narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan .....“. Nalazak „... veliki zlatan križ...“ Bakula tako uvlaèi u dio svoje prièe, nakvu omeðinu, ali se ujedno štiti da nije mogao znati gdje je. Èak i ovu pretpostavku da uzmemo kao vjerodostojno kazivanje, teško da bi mogi dokazat da je krišž iz 15. vijeka. Ne negiramo da križa nije bilo, ali objektivnije je da je nekom dubrovaèom ili mletaèkom putniku ili francuskom vojniku, zašto ne i nekoj dami, isti ispao na putu do ulaska u grad. Drugi Bakulin dokaz takoðe je moguæe rekonstruisat, jer on se opet poziva na predaju, kad tvrdi da je : „....samostan bio desno kraj sadanje ulice „Pijesak“ niže Bakamoviæa kuæa, upravo gdje se Radobolja u dva toka raztièe, i to odmah kraj desnoga toka u bašèi zvanoj „Alajbegoviæa ada ...“. Radobolja pravi dva rukavca upravo na Pijesku, ali samostan treba biti „...niže Bakamoviæa kuæa...“(prilièno neprecizno, šta se može razumjeti „...niže...“), ali tvrdi da je to „..odmah kraj desnoga toka u bašèi zvanoj „Alajbegoviæa ada ...“. S obzirom da je na prostoru gdje je danas osnovna škola nalazio se veliki harem, a Radobolja se raèva upravo na poèetku Alajbegoviæa ade (kasnije je neko nazvao Zeliæa ada). Probijanjem puta poèetak ade je poslužio kao oslonaca za premošæavanje rijeke. Nije nam poznato koliko se je ada uvlaèila uz tok Radobolje, ali je primjetno da je ada vještaèki oblikovana kasnije. Za pretpostavit je da most nije bio od nekog jaèeg materijala i da je Radobolja znala poplaviti pa i srušiti most, pa je kasnijim dogradnjama i prepravkama, Alajbegoviæa ada, izgubila svoj izvorni oblik.Pa i u prihvatanja ove druge pretpostavke, opet dolazimo do saznanja da samostan i crkva nisu ni u prošlosti mogi biti na mjestu današnje džamije na Pijesku.Ukoliko uzmemo tvrdnju da su se samostan i crkva nalazili sa drugog kraja ade, jer nejasno je šta Bakula podrazumijeva pod pojmom „....u dva toka raztièe, i to odmah kraj desnoga toka u bašèi zvanoj....“. Ako tu tvrdnju usvjimo, mada i nju hipotetièki, opet se ne slaže izvoðenje zakljuèka o postojanju samostana i crkve, na mjestu džamije na Pijesku. Èinjenica da je džamiju dao sagraditi Ali-aga Lafo, iz porodice Bakamoviæ, kako i u saopæenjus stoji, znaèi da je on iz svoga vlasništva izdvoijo mjesto za džamiju, i da je njegova zemlja granièila sa imanjem porodice Alajbegoviæ. Onda imamo za pravo reæi da je tvrdja o samostanu i crkvi sv. Ante (Antuna Padovanskog), mogla se nalaziti samo na mjestu gdje je sada samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja, koje tu djeluju od 1899. godine sa prekidima. Još ranije su Alajbegoviæi prodali dio zemljišta katolièkoj crkvi (biskupiji), na koj je napravljena jednospratna zgrada i ostao dio za avlije i baštu, u kojom je kasnije bilo Sirotište. Tokom 1904. godine Ivan Bašadur, Adam Mikaèiæ i Bariša Šunjiæ Prga kupili su od Alajbegoviæa još jedan dio zemljišta (više katastarskih èestica), koji je granièio sa sirotištem. Potom suobjedinili sve te èestice i cjelokupni plac uknjižili u vlasništvo Rimokatolièkg sirotišta III. reda sv. Frane i sve je zaokruženo tokom 1911. godine.I da ovo Bakulino kazivanje o samostanu i crkvi u Mostaru završimo još jednim citatom iz Šematizma..., koji æe nam potvrditi niz smišljenih historijskih neistina po pitanju stanja i brojnosti katolièkih crkava, on kaže: „...sklone se u jednu peæinu, obraslu gustim grmom, kod Skakala pri rieci Neretvi sjeverno od Mostara. Ovdje živuæi skrovito pomagani od kršæana, sprovodiše tužne dane. Zaèuvši Turci za njihov boravak, u bojazni, da im car nebi dopustio podiæi opet samostan, raskopaše oborene zidove do temelja i na tome mjestu zapoènu graditi džamiju“ Da je i ova prièa izmišljena o „....stradanju kršæanskog puka...“ ukazuje èinjenica da starosjedilaèke porodice iz Mostara vrlo dobro znaju gdje se u gradu nalaze Skakala. To je sjeverni dio grada koji se nalazi na poligonu nekadašnjeg sjevernog logora. Skakala su bila dio trase stoèarkog puta za prelazak ljudi sa stokom s jedne obale na drugu, u vrijeme sezonskih èobanskih migracija. Prelaz se veoma dugo koristio, ovisno o visini vodostaja Nereve, pa se nekad moralo iæi „...sa hajvanom preko æuprije..“. Po predanju Bakula „....rušenja ostatake...“ smješta u vrijeme završetka sultan Selimova mosta (1566.), i poèetak gradnje džamije namjestu samostana i crkve. Ali o tom mjestu ne nudi nikakva bližeg pojašnjanja, tako da nam ostaje samo pretpostavka gdje je ta džamija i taj lokalitet. To bi trebalo da bude mjesto gdje je sad Dervišpašina džamija. Dotièna džamija podignutaje je krajem 16. vijeka, pa je na osnovu nikakvih Bakulinih dokaza neumjesno se povoditi za njegovim pretpostavkama. Prièa o toj džaniji je izmišljena i kazuje nam da Bakula u svoje vrijeme nije dobro poznavao grad, niti se se u njemu kretao i duže boravio. Tako da cjelokupno kazivanje o Skakalima držimo za izmišljotinu i obmanjivanje. Ostaje pitanje kome je Šematizam bio namjenjen, u koje svrhe se je trebao koristiti? Posljedicu Šematizma znamo, i o njoj æemo nešto više kasnije reæi. 2. Navoðenje povjesnog izvora iz 1426. godine iz Dubrovnika je takoðe neumjesno. Dubrovnik iz te godine ima mnogo dokumenata, nesumnjivo, ali navoðenje da se neki odnosi striktno na bilo koji lokalitet vezan za ono što danas smatramo gradskom zonom Mostara je neumjesno, pa tamam ga izrekao doktor znanosti. Jedino ako neæemo opet zazivat povjesne falsifikate. Bakulin Šematizam daje èak i ime gradu koji æe se kasnije nazivati Mostar. To ime je ANDERIJA, treba ga zapamtit ANDERIJA. Niko od ozbiljnih istraživaæa nikad nije navodio ni nešto slièno ovome da se Mostar ranije nazivao Anderija, osim što ga nalazimo u Šematizmu. Sad nam se otvara pitanje jeli možda ovaj naziv bio planiran da se preimenuje Mostar u Anderiju, nakon završetka agresije RH na ovaj grad? 3. Ovdje se u Mostaru navode poimenice pojedine crkve i veoma smjelo tvrdi da su ti podaci autentièni i oslikavaju èinjeniæno stanje u Mostaru. Koliko ovakva tvrdnja u sebi sadrži èinjenica, odgovorit æe jedno pismeno reagovanje Ahmed-paše Hercegoviæa na ponašanje Dubrovèana. Evo kako o u svojstvu velikog vezira on brani interese nemuslimanskih podanika države: Dubrovèani su po sporazumu sa carem Dušanom i Urošem, davali 500 perpera iz stonskog dohotka za Arhanðelovu crkvu u Jerusalimu. Nestankom ove crkve sultanija Mara, prihode je usmjerila u korist hilandarskih manastira. Nakon njene smrti 1486. godine, Dubrovèani poèeše izbijegavati obaveze prema manastirima. Kaluðeri se žale Porti, a za riješavanje spora zauze se Ahmed-paša Hercegoviæ (1501), kad piše Dubrovèanima : ”Vlastele, vedomo da vi je, kako doðoše kaluðeri na Portu gospodina cara od manastira, od Pilandara i od sv. Pavla iz Svete Gore, i hoteše gospodinu caru da skažu sve malo i golemo, po koji put je ostavijo i za što car Stpan jednoj crkvi u Jerosolimu nekoji dohodak, i kako je onaj crkva pogibila, i poslije carica Mara s vami kako je naèinila da onaj dohodak dajete u taj dva manastira više reèena. I jeste davali za nekoliko godina, i paki jest nekoliko godina jedna zla žena nekojim vukovstvom jest to smela, i nijeste im dali togaj dohodaèca od nekoliko godina”. Ahmed-paša dobronamjerno savjetuje Dubrovèane, da neplaæeno isplate i ubuduæe redovno izvršavaju obaveze. Da bi udovoljio traženju kaluðera, Ahmed-paša, dalje kaže: ”… poslah k vašoj prijazni slugu moga Radièa, od tej rabote što vam reèe, vjerujte mu, rijeèi su naše”. Na osnovu svetogorskih priznanica koje se èuvaju u dubrovaèkom arhivu, vidi se da nakon zauzimanja, obaveza se da redovno isplaèuje taj dug što se èinilo do do kraja Dubrovaèke Republike. Možemo li ovaj èin vjerske susretljivosti, gledati samo kao politièki èin? Zar nije Porti važniji interes Dobrovèana, ekonomski i politièki jaèe zajednice, nego hilandarskih kaluðera? Ne, kaluðeri su podanici države i “…u milosti i zaštiti…” sultana. 4. Da bi se ostavio dojam vjerodostojnosti u Priopæenju se ponavlja gore izneseno kao vjerodostojno. I normalno kako to obièno biva u ovakvoj vrsti pamfleta, ne nudi se nikakav dokaz, ali se nudi pregršt pretpostavki, tuðih izmišljenih prièa, i predlaže arheološka iskapanja jer ima dokaz koji je tu zakopan, i „100 % postoji“. Kopati i samo kopati..... 5. Nijedan ozbiljan istraživaæ neæe uzeti tvrdnjeiz Priopæenja HKD Napredak kao vjerodostojne. Ovakva tvrdnja previše je za jednu malu, stoèarsku regiju da ima ovoliko objekata, kao da u to vrijeme samih katolika ima par miliona. Priopæenem se apriori odbacuje svaka moguænost da u Hercegovini postojao iko osim katolika, što je specifièna povjesna laž. Na prostor delte Neretve i Primorja (sredinom 15.vijeka) prisutno je kršæanstvo, a Crkva nastoji da se proširi prema unutrašnjosti i podiže par minijaturnih samostana, graðenih od poroznog materijala, sa malim brojem redovnika (sveštenika). Postojanost objekata ne govori nam ništa, niti je mjerilo, o brojnosti vjernièke populacije. Kad se Hercegovina našla pod osmanskom vlašæu (1482.), crkveni život se odvija nesmetano. Garancija je bila ahdnama koju je dao Mehmed Fatih i odnosila se i na novoprikljuèene teritorije osmanskoj državi. Za pouku i poruku dajemo jedan historijski osvrt vezan za samostan kod Ljubuškog:Samostan u Ljubuškom nalazi se u popisu franjevaèkih provincija iz 1506. u sklopu Šibenske kustodije. Hercegovaèkom sandžakbegu obratila se grupa katolièkih redovnika, sa molbom da se samostani oslobode nekih taksa. Odgovor na ovo traženje potjeèe iz 1539/40. i u dokumentu na osmanskom (turskom) jeziku stoji : “Povod pisanju ove isprave je sljedeæi: preðašnji sandžakbezi poštivali su i štitili duhovnike samostana svete Marije blizu Mostara, svete Gospoðe blizu Ljubuškog i u mjestima Zaostrog i Makarska u hercegovaèkom sandžaku. Pošto su ti duhovnici vrijedni svakog poštovanja, sandžakbezi su ih oslobaðali od sandžaskih službi i svih drugih nameta i o tome im davali svoja plemenita pisma (potvrde). Sada su iskazavši vijernost i ispravnost, došli nama (fra) Pavo Soljanin sa drugima (fratrima) iz èetri samostana i zatražili da ti samostani budu osloboðeni od plaèanja takse kao što je bilo u prošlosti. Njima je iskazano poštovanje i na njihovu molbu napisano je ovo pismo i upuèeno im. Sekretar Hercegovaèkog sandžakata, bio je bio je zaveo na redovnike samostana svete Marije blizu spomenutog grada Mostara, paušalni porez od 10 akèi (godišnje). Ali, veliki bezi (sandžakbezi) koji su poštovali spomenute duhovnike, nisu htjeli od njih uzimati spomenuti razrez, nego su ih oslobaðali od toga. Sada im je izdata ova isprava, o tome da su osloboðeni (plaèanja) kao što su i zatražili. Nadamo se da æe naša poštovana braæa koja budu upravljati ovim visokocijenjenim vilajetom poslje nas, istu milost, kao što je ovdje napisano i rastumaèeno, navedenima izvoliti pokazati i potvrditi na opštu i trajnu korist.Pisano poèetkom mjeseca Džumadel-evvela 960. godine. U Bogom èuvanom mjestu Mostaru. Siromašni rob (Božiji) Husejin.” Toliko o progonu kršæna i zatiranju svega kršæanskoga. 6. Kruna (dr. Nikiæa) falsifikata je uporedba Mostara poèetkom 15. vijeka (kad nije ni postojao) sa Dubrovnikom, je èista halucinacija. U ovom Priopæenju kako bi sve imalo smislada da nije dežurnih balkanskih krivaca Turaka koji su pretplaæeni za prozivanje, kako bi se prešuæivalo o efektima i posljedicama inkvizicije u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Gore navedeni falsifikati služe da se zazjeni èinjenica o brojnom stanju bogumila, u prvoj polovini 15. vijeka, koji su imali snažno uporište i brojno bili najveæa vjerska skupina. Ali o tom potom, to nije naš tematski problem.Par informacija radi podsjeæanja: U aprilu 1404. godine na «zboru Bosanske gospode»u Visokom osim mnoge gospode bio je i Djed bosanske (patarenske) crkve s više strojnika. Tada je knez Dubrovaèki Nikša Zurkoviæ, ovlastio svoje poklisare Paskoja Ristiæa i Marina Bunica da traže izvjesne garancije za Dubrovnik od “...vojvode Sandalja i zbora Bosanskog s dopuštenjem patarena....” Ovdje vidimo da poèetkom 15. vijeka katolièanstvo u Bosni i Humu (Hercegovini) nije prestavljalo neki važan faktor. Da je postojala jaka i organizovana katolièka crkva sa zajednicom vjernika, sigurno bi crkveni predstavnik zastupao interese Dubrovèana. Bosanskoj vlasteli bilo bi nužno da udovolji zahtjevima (u tom sluèaju) kako ne bi izazvali negativnu reakciju svojih katolièkih podanika. Bosanska država odbila je navalu Sigismunda (Sicismund) 26. 08. 1406 godine da porobi Bosnu i Hum. Nezadovoljan ovim vojnim pohodom i dva vijeka bezuspješnim stavljanjem Bosne u krilo „svete rimske crkve“, papa Grgur XII u Sieni 09. 11. 1407. godine izdao je proglas za križarski rat pod Sigismundom („princips chatolikus“) na „....Turke, Arijane, Manikeje, i druge nevjernike kraljevinama i stranama Kostantinopolskim, u Vlaškoj, Ugarskoj, Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj, Rami, Srbiji, Galiciji, Vladimiriji, Kumaniji Bugarskoj.” Papa je svima koji poðu na ovu vojnu obeæao indulgenciju (oprost svih grijeha). Ova indulgencija bila je sa istim znaèenjem kao i one koje su davane za osvajanje Jerusalema kod ranijih pohoda. Sigusmund je pokrenuo tu križarsku vojnu 1408. godine protiv Bosne i Huma. Ovo je dovoljno da razumijemo raspoloženje katolièke crkve prema Balkanu (i Bosni kao sastavnom dijelu). Crkva se identièno odnosila i prema stanovništvu Dalmacije i otoka.Ako je taèna tvrdnaj da je Mostar imao 6 crkava u 15. vijeku (prva polovina), onda se nameæe pizanje zašto je onda bilo potrebno poduzimati krstaške ratove i metode inkvizicije prema stanovništvu, ako je ono imalo simpatije i masovno opredeljenje ka katolièkoj crkvi? Papa Pio II. piše Matiji Korvinu (7.lipnja 1460. g.) u vezi Bosanskog kralja Stjepana Tome : “...znamo takoðer, što li je kralj Toma proti tebe uèinio i proti opæoj kršæanskoj stvari sagriješio, sjeæamo se takoðer, da su (bosanski kralji) istu krunu od predšasnika naših tražili, ali je nikada nisu dobili”. O smrti kralja Stjepana Tome, hrvatski ljetopisac Ivan Tomašiæ kaže da su ga pogubili brat i sin (Radivoj i Stjepan) da je sahranjen kod franjevaca u Jajcu. On dalje kaže : “Domalo zaèuje za nasilnu smrt kralja Tome Turski car Muhamed II, pa pošto mu je bio pobratim, digne vojsku da osveti smrt njegovu…”. Iz navoda ovog ljetopisca vidino da je bosanski kralj ubijen od strane brata i sina, vjerovatno da je sve uraðeno po savjetu jajaèkih fratara, koji su sahranom kralja u svom samostanu htjeli prikriti ubojstvo do proglašenja novog kralja. Taj novi kralj (sin) bio bi opredjeljen za katolièku crkvu. Ovo je inkvizoicijska metoda kojom se u Bosni gradilo katolièanstvo putem franjevaca, sa zadaæom iskorjenjivanja šizme i hereze. Posljedica Šematizma... fra Petra bakuleMlaða èitalaèka i znanstvena publika nema toliko moguænosti da se susretne sa Šematizmom... fra Petra Bakule, pa par rijeèi o tom djelu. Šematizam nije pisan ni na jednom slavenskom jeziku (ili ilirskom kako se onda govorilo), nego na latinskom jeziku. Djelo nije bilo namjenjeno široj (domaæoj) èitalaèkoj publici, nego je služio kao baza (mada neprovjerenih) podataka i informacija s namjerom da se Vatiikanu prestavi duga prošlost katolièke crkve na ovim prostoru i ponude tragovi materjalne kulture u formi prièa se.U crkvenim krugovima van Bosne i Hercegovine još u predokupacisko vrijeme, postojalo je mišljenje da bi se muslimani trebali preobratiti u katolièku vjeru. Sam Kalay je u jednom svom programu, za sreðivanje prilika u BiH, predviðao pokatolièavanje muslimana. Takvo mišljenje podržavano je i u samom vrhu crkve, gdje rimska kurija takoðer pomišlja na “…konverziju muslimana kao potomaka nekadašnjih katolika…”. Ovakve namjere nisu mogle biti realizovane bez podrške politièke vlasti, a ni ona nije izostala. Odredbom Zemaljske vlade od 6. 9. 1879. traži se “…pasivnost vlasti u sluèaju konverzije sa Islama na kršæanstvo…” Idejom konverzije muslimana na katolièanstvo posebno je bio obuzet Stadler, koji je nakon pola godine po dolasku u Bosnu i Hercegovinu napisao “Instrukciju za sveæenike u vezi onih koji žele biti primljeni u crkvu katolièku”. Ovakav stav katolièke crkve prema cjelokupnom nekatolièkom stanovništvu provlaæio se je i tokom 20. vijeka. Kao oèevidan dokaz da postoji skriveni projekat o buduænosti Bosne i Hercegovine, èije natuknice ovdje prilažemo kroz mišljenje dr. Èedomila Èekade. On kaže: Mi vjerujemo u historijsku misiju katolièke Bosne. U dobroga njezina anðela. U blagoslov muèenièke krvi, što poèiva na njoj i u božansku silu Crkve božije, kojoj ona stoji na prestraži. Istina i mlost Gospodinova sapraæe naše zloæe i kao oganj životvorni pasti po Bosni našoj i spaliti sve ono otrovno sjeme, svu on prokletu sjetvu, što ju je vjekovima posijalo nevjerstvo i krivovjerje u njezine brazde. Ubiti zauvijek u njezinim žilama davni otrov patarenski. Probuditi na njezinim poljima novi rod, sinove muèenika. Pa æe nam zemlja biti sveta i èista. S a znaèaja bosanskog spašæe rða, a ostaæe u njem samo zdrava jezgra snage i plemenitosti. …. Bošnjak æe biti otvoren i dubok vjernik. i plemenit, ponosan zatoèenik svojih svetih katolièkih tradicija. I Bosna æe opet biti krajina i kula Crkve. Ove rijeèi reèene su pred sami Drugi svjetski rat, zar èitaoc u njima ne nalazi elemente genocida i egzodusa?Neko se u Mostaru dobro potrudio (i trudi) da informisan i inspirisan Bakulinim Šmatizmom, putem kulturocida i urbicida (kad nije mogao genocidom), izmišljenom povješæu i sumnjivim izvorima prikaže prošlost Mostara kakva je stvarana u svijetu laži i obmana. Iz Priopæenja se uoèava da su džamije bile ranije planirane za rušenje (miniranje i granatiranje) i da su planski uklanjane sa njihovih lokacije. A taj prostor trebao se upotpuniti nekim novim arhitektonskim sadržajima. Uoèava se da je planirana za rušenje bila i Karaðozbegova džamija i Sahat kula u Mostaru, a po Šematizmu minirane su džamija na Babunu (Iliæi), džamija na Balinovcu, džamija na Pijesku i Dervišpašina džamija. Sve to samo sa jednom namjerom da se ispravljaju „povijesne greške“. Iz istih razloga osporavana je obnova i Careve džamije u Stocu. Neistinito i neargumentirano iznesene su teze da je na njenom mjestu nekada stajao kršæanski samostan. Zanimljivo da su nosioci ideje odma znaju da je u pitanju iskljuèivo uvijek samo kršæanski, a ne hrišæanski objekat. I za Stolac se je predlagalo arheološko iskopavanje, bez valjano ponuðenih pokazatelja i pokušalo se na najobiènijoj pretpostavci o postojanju „kršæanskog samostana“ graditi arument èinjenice. Na niz improvizacija odgovara se snagom znanstvenih i neospornih èinjenica. Osporavana je ometana i obnova džamije na Balinovcu. I poterba obnove te džamije iznesena je argumentovano i sa obiljem historijskih èinjenica potkrijepljenih nizom mikrotoponima na relaciji Iliæi- Cim.Naèin izgradnje džamija u osmanskom perioduS obzirom da je izraženo mišljenje u nekim nauènim krugovima da je osmansko carstvo masovno planski razaralo crkvene objekte, mislimo da prosjeænom graðaninu treba ponudit pojašnjenje kako su se gradile džamije.Džamija kao vjerski objekat u osmanskoj državi, mogla se graditi i dati zajednici na korištenje, nakon provedenog pravnog (sudskog) procesa. Da bi jedan objekat mogao postati zadužbina (vakuf) potrebno je da se provede utvrðeni pravni postupak zavještanja (uvakufljenja). U postupku zavještanja moraju uèestvovati: mjerodavni prestavnik zakonodavne vlasti (kadija, zadužbinar (vakif- dobrotvor ili vekil njegov opunomoèenik), lice koje æe vršiti brigu o objektu akon zavještanja (mutevelija) tj. onaj koji domaèinski upravlja tim dobrom nakon zavještanja, te dva ili više svedoka cjelokupnog postupka zavještanja. Uslovi valjanosti zavještanja (vakufljenja) su :1) Javno oèitovanje vlasnika da imovinu dobrovoljno daje u zadužbinu (vakufi). Izjava može biti usmena ili pismena.2) Imovina mora biti puno vlasništvo (mulk) steæena dozvoljenim naèinim (halal). Ukoliko se utvrdi da imovina nije puno vlasništvo ili da nije steæena dozvoljenim sredstvima takvu zadužbinu (vakufljenje) æe sudija (kadija) odbti. Sudija (kadija) sastavlja zakladnicu (vakufnamu) gdje kitnjaskim jezikom i vjerskim autoritativnim citatima hvali ovakav èin, raspolaganja imovinom, u uvodnom dijelu postiæe i druge na znaèaj zadužbinarstva (vakufljenja). Dalje govori o osobinama zadužbinara (vakifa / ktitora, dobrotvora), šta, koliko i kome odreðuje, imenuje službenike, nasljeðivanje obaveza itd. Da je bilo koji mostarski islamski objekat nastao, kako se tvrdi u Saopæenju HKD Napredak, na katolièkoj ili ma kojoj drugoj crkvi ili tuðem vlasništvu, ne bi se ni ujednom vremenu mogao smatrati zadužbinom (vakufiti). Poznato je da su bosanski katolici još od vremena Mehmed Fatiha imali ahdnamu kao garant vjerskih i crkveno-hijerarhijskih sloboda. Obièaj je nalago da sultani nisu pobijali odluke svojih predhodnika, nego su ih poštivali kao da ih je izdala njihova administracija. Znaèi, da je bila katolièka crkva, došlo bi do reagovanja klera koji bi se pozivao na Fatihovu ahdnamu i taj bi se èin osujetio. Šejh-ul Islam kao vrh vjerske hijerarhije poništio bi èin vakufljenja, pa tamam da je zadužbinar (vakif) i sam sultan. Iz opæe poznatih èinjenica, pravnog sistema Osmanske države, zemljište ili objekat da bi bio legalan i legitiman (zakonit) vjerski objekat moglo je biti samo državno zemljište. Prema tome svako drugo potenciranje tog pitanja je mlaæenje prazne slame. Ovaj elaborat o suvislosti arheoloških iskopavanja na lokaèitetu džamije na Pijesku, završimo rijeèima dr Truhelke. Procjenjujuæi odnos osmanske države, prema drugom i drugaèijem, dr Æiro Truhelka kaže: ”Osmanlija nije širijo svoje vlasti obarajuæi kulturne tradicije što ih je zatekao, da na njima sagradi svoju kulturu, nego je sebi prilagodijo autohtone kulturne prilike i na njima snovao svoju graðu. Oni nisu na silu poturèili, ni kmeta, ni vlastelina, nisu proganjali kršæane, nisu rušili crkve, ni manastire, nisu otimali staroj vlasteli baštine ni privilegije, veæ su posao asimilacije prepustili vremenu.” KRATAK ZAKLJUÈAK U traženju odgovora na vjerodostojnost podataka koji su navedeni u Priopæenju, osnovna graða bila nam je:Ðuro Basler, Kršæanska arheologija, Crkva na Kamenu, II izdanje, Mostar, 1990. Opæi šematizam katolièke crkve u Jugoslaviji Cerkev v Jugoslaviji 1974, Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb, 1975.Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom t., Sarajevo, 1988.Ðuro Basler, Kršæanska arheologija, Crkva na Kamenu, II izdanje, Mostar, 1990. Božo Goluža, Povijest crkve, Mostar, 1998.Vesna Mioviæ, Dubrovaèka republika u spisima osmanskih sultana, Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005.Osim ovih izvora koristili smo se i drugom manje relevantnom graðom i uvijek je zakljuèak bio isti NIKAKVIH NAZNAKA. Ukupno smo pregledali 21. 747 stranica teksta. Ni u jednoj ovoj reprezentativnoj publikaciji nismo našli ni naznake za moguænost bilo kakve veze s oim što se prezentira u Priopæenju.Stoga smatramo suvišnom bilo koju (i kakvu) tvrdnju o postojanju kršæanske crkve i samostana, na lokalitetu gdje je minirana džamija na Pijesku. Stroga, nema potrebe za bilo kakvim arheološkim iskopavanjima. Uvidom u relevantnu literaturu niko nije naveo ni pretpostavku, o moguæem broju katolièkih crkava u Mostaru, niti nudi bilo kakve naznake / pretpostavke, o takvim moguænostima. Istraživanjem smo izveli dokaze odakle ta ideja dolaz i ukazali na valjanost i vjerodostojnost Šematizma, na osnovu historijskih èinjenica. Ovim istraživanjem tvrdimo oèevidnu povezanost Šematizma sa kulturocidom i urbicidom u Mostaru od strane HV u periodu 1993-1994. godine. Mostar, 20. 01. 2009. godine Senad Mièijeviæ
Spomenica franjevaèke redodržave, Mostar, 1897, str. 37
Spomenica franjevaèke redodržave, Mostar, 1897, str. 75
Bakalum! i Bakalim! interj. (tur.) vidjeæemo! Da vidimo! Tur. bakalim istog znaèenja od gl. bakamak vidjeti, gledati. Ovaj prostor je bio neka vrsta osmatraènice (predstraže), izvidnice i kontrole prolaza. Vjerpvatno da je porodica Bakamoviæ, kao najstarija u ovom naselju, dobila naziv po pretku koji je obnašao dužnost vojnika osmatraèa. Neki historièari stoje na stanovištu da je naziv porodice i lokalitet nastao od rjeèi bakam m (ar.) rumenilo za lice, kozmetièko sredstvo za uljepšavanje lica. Naša prezimena su patronimi i nije umjesno niti se smatralo i uobièajenim da muškarac sebi “rumeni lice“. Strogi kodeks društvenog morala i neuobièajeno za vojnika takvo ponašanje bilo bi osuðeno i pojedinac bi bio strogo kažnjen. Pojam bakam jedino se može prihvatiti kao element vojnog maskiranja izvjesnim bojama po licu, ali nikako kao kozmetièko dotjerivanje lica. Po porodici Bakamoviæ nastao je lokalitet Bakamoviæa glavica. Neki novi kartografi su i ovaj toponim izmjenili i na kartama evidentirali kao Biskupova glavica. Biskupija je izgraðena 1903. godine i od tada tu je sjedište mostarskog biskupa. Ovo je vid kulturne agresije na ove prostore, koji izmjenom toponima treba da eliminiše fakte i uspostavi pseudo èinjenice. Ništa nije bez razloga. Za pedeset ili sto godina niko neæe znati nazive izvornih toponima Mostara. Hoæe li im falsifikat biti predoèen, kao autentièan naziv? Više pogledati: Senad Mièijeviæ, Znaèaj i potreba obnove džamije na Balinovcu, MOST br.148 (59), Mostar, str.70-76.
Vidjeti Izvode iz gruntovnice, ul. 2097, 2229, 3872, 3597, 3596 i 3283
Spomenica franjevaèke redodržave, Mostar, 1897, str. 25
Šematizam...., Mostar, 1970, str. 29-30; Ovu tvrdnju od Bakule prepisuje i Marko Dragiæ, Zakopano zvono, Baška Voda, 1997, str. 16.
Arkiv.za pov.Jugosl. IX. P. 17
Vojislav Bogièeviæ, Emigracije muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske vladavine 1878 – 1918. godine, Historijsk zbornik , II/ 1950, Beograd, 1-4, str. 179.
Vidjeti više: Senad Mièijeviæ, Znaèaj i potreba obnove džamije na Balinovcu, Most br. 148 (59), str. 70-76
|
JAH...
Ramadan Mubarek braco iz medzlisa, ne...
Kako je
Komentari koje ostavljas na ovom site...
voljela bih znat gdje su naše slike ?...