Kada se voda Potopa poèela povlaèiti, poslaniku Nuhu (Noi), alejhisselam, i njegovoj porodici bî reèeno da sakupe svu preostalu hranu iz Laðe (Arke) te da je pretvore u ukusni puding. Laða se naposlijetku smiri na planini Ararat, u drevnoj Armeniji, i, u znak sjeæanja, Armenci tradicionalno spravljaju Nuhov puding za Božiæ. Kršæanske zajednice diljem Srednjega Istoka spravljaju slièno slatko jelo, koje se naziva hedik, amah ili qamhiyy, kada se djetetu pojavi prvi zubiæ. Širom Anadolije, negdje od XVII stoljeæa, puding se pravi za posebna okupljanja petkom uveèer i za vrijeme mjeseca ramazana. Vremenom, ovome su pridružene i neke druge stvari te je usvojeno ime Dan Ašure, dan višestrukoga znaèaja. Stoljeæima, Jevreji obilježavaju Jom Kippur, Dan naknade, postom i odgovarajuæim ritualom. Po hadisu (govor Muhammeda, alejhisselam), tradicija Jevreja u doba Muhammeda, alejhisselam, kazivaše da na taj dan, 10. tišrija, Bog oslobodi Musâa (Mojsija), alejhisselam, i njegov narod, i potopi faraona i njegove snage; u znak zahvalnosti, Musa, alejhisselam, obilježavaše ovaj dan postom. Ovaj dan se takoðer smatra danom stvaranja hazreti Adema (Adama), alejhisselam, i hazreti Have (Eve), stvaranja života i smrti, Raja i Pakla, te Kalema (Pera) i Lehvi Mahfûza (Ploèe pomno èuvane); na ovaj dan spasen je hazreti Ibrahim (Abraham), alejhisselam, iz vatre; na ovaj dan ponovo su se sastali hazreti Jakub (Jakov) i hazreti Jusuf (Josip), alejhimesselam.  U ranome dobu kur’anske Objave, Muhammed, alejhisselam, naredio je muslimanima da na odgovarajuæi dan – 10. muharrem, zvan Ašura (“deset”, na arapskome jeziku) – poste. Premda je ova obveza prethodila propisivanju obveze posta mjeseca ramazana, Muhammed, alejhisselam, nastavio je i dalje s postom Ašure te preporuèio i drugim muslimanima da taj dan poste, govoreæi: “Molim od dragoga Boga da post Dana Ašure pobriše grijehe poèinjene u prethodnoj godini!

Nekih 60 godina kasnije, 10. muharrema 61. godine (10. oktobar 680. godine), nastojanje vladara Jezida iz Damaska da konsolidira vlastiti autoritet kulminiralo je smaknuæem hazreti Husejina – sina hazreti Alije, unuka Muhammeda, alejhisselam, i treæega imama – i njegovoga malodobnoga sina, 18 èlanova njegove porodice i 54 njegova prijatelja, te zarobljavanjem njihovih ženâ i djece, na polju Kerbela. Ovu bitku  veæina ljudi smatra najbitnijim dogaðajem u muslimanskoj povijesti, nakon smrti hazreti Muhammeda, alejhisselam, a šiijska zajednica ga obilježava dramatiènim, snažno emocionalno obojenim žalom, poznatim pod imenom tazije.[x]  U ovome kontekstu, priprema i dijeljenje hašure služi kao podsjeæanje na posljednji obrok pobijenih potomaka Muhammeda, alejhisselam, jer bijahu ubijeni dok istodobno umiraše od gladi i žeði. Ovo temeljno podsjeæanje njeguju mnogi derviški redovi, jer otac hazreti Husejina, hazreti Alija, bijaše Poslanikov, alejhisselam, najbliži prijatelj, osoba za koju mutesavvifuni (sufijski uèenjaci) tvrde da je primila skrivena znaèenja Kur’ana, i osoba koja se nalazi na samome proèelju, nakon Muhammeda, alejhisselam, silsile (duhovne genealogije) veæine derviških redova. Znameniti putopisac iz XVII stoljeæa, Evlija Efendija (Evlija Èelebija), zabilježio je proslavu Ašure za vrijeme njegove posjete Tabrizu:
“Svake godine, desetoga dana muharrema, održava se proslava Ašure; tom prilikom svo stanovništvo grada okuplja se pod šatorima te tri dana i noæi kuha veliki broj jela hašure (skuhanoga od svega pomalo), u znak sjeæanja na muèenike Kerbele. To jelo se dijeli s mnoštvom šerbeta (slatkih napitaka), koji se nosi u kristalnim posudama i pokalima koralne i tirkizne boje; pri tome se uèe odgovarajuæi stihovi, kao: ‘Da im njihov Gospodar podari najèišæe piæe’.” U znak sjeæanja na neke ili na sve dogaðaje vezane za ovaj dan, ljudi širom muslimanskoga svijeta poste (ili slijedeæi postupak Muhammeda, alejhisselam, ili u znak sjeæanja na patnju muèenika), žale i spravljaju naroèitu hranu u velikim kolièinama kako bi je podijelili sa familijom, zajednicom i, štaviše, svakom osobom koja barem unekoliko shvata njen smisao. Dijeljenje hrane – svako dobiva barem jedan sastojak iz istoga lonca – otvara put novome naglašavanju jedinstva i temeljnih odnosa ljudi, jednih s drugima kao i odnosa svekolikoga èovjeèanstva s njegovim Stvoriteljem.
Obièaj žaljenja i spravljanja naroèite hrane za 10. dan mjeseca muharrema, može se pronaæi od Indonezije do Kariba; u svakome regionu ovaj obièaj poprimio je nešto od jedinstvenosti lokalnoga kolorita. Po indonežanskoj legendi, Hasan i Husejin želješe prirediti proslavu njihovome djedu Muhammedu, alejhisselam, dok bitka bijaše u jeku. Donijeli su rižu do rijeke, želeæi je oprati, ali neprijateljski konj je prosu u vodu. Dva djeèaka zaplakoše ali ipak pokupiše rižu i napraviše kašu od nje – sa pijeskom, šljunkom i drugim. Kada se u Indoneziji obilježava Ašura (što je rijetko), spravljaju se dvije porcije hašure, jedna sa šljunkom i pijeskom, kako bi je unuci pojeli, a druga s kikirikijem i tapiokom (cassava), za ostale. Zajednièko jelo hašura, koje spravljaju Hui, muslimani Kine, svoj korijen ima u legendi koja se veže za treæi dan spomenute bitke, kada hazreti Aliji i njegovoj vojsci nestade hrane. Nakon što zapovjednikovi sinovi, hazreti Hasan i Husejin, unatoè golemome naporu, ne pronaðoše ništa za jelo, njih dvojica i hazreti Fatima (kæerka Muhammeda, alejhisselam, i supruga hazreti Alije) odluèiše kotao s vrelom vodom napuniti kamenjem i prašinom. Ova nimalo privlaèna mješavina na èudesan naèin bî transformirana u kašu od prosa, riže, žitarica, meðu kojima i jeèma, zumbula, manga, soje, graška, hurmi (datula), orahâ i drugih slastica, i premda se ovo jelo nadavalo izuzetno skromnom porcijom, svi vojnici se najedoše do sitosti.
U Maleziji, za Ašuru se kaže da je to dan kada je Muhammed, alejhisselam, bivši izuzetno slaboga materijalnoga stanja, stavi sve što je slièilo jestivom u veliki lonac. Na dogaðaj se podsjeæa proslavom cijeloga sela u kojoj svak uèestvuje – drvima, priborom i hranom.
Ujutro, velike posude, poput èajnikâ, smještaju se u taze (friško) iskopane rupe u zemlji. Riža, slatki krompir, kokos, bundeva, kukuruz, luk, kikiriki, èak i meso – jednostavno, sva dostupna hrana – kuhaju se i konstantno miješaju sahatima. Kada se kuhanje okonèa, dodaju se krema od kokosa, zaèini i palmin šeæer. Kada je sve gotovo, djeci se daju male porcije da ih pojedu na licu mjesta, a svaki odrasli èlan zajednice odnosi kuæi posudu punu želatinastoga, tamnoga, slatkoga i zaèinjenoga finog pudinga. U Maroku, Ašuru uglavnom obilježavaju žene i djeca. U zemljama Magreba (Alžir, Maroko i Tunis), prakticiranje žaljenja uslijed smrti stare godine i proslavljanja nove godine, datira od vremena prije dolaska islama.[xvi]  Smještanje ovoga obièaja u “islamski kontekst” poèelo je djelovanjem šiijskih zajednica koji tu živješe u periodu od IX do XII stoljeæa, a održano djelovanjem šerîfâ (potomaka Muhammeda, alejhisselam). Premda tradicija žalovanja i dalje postoji, danas ne privlaèi posebnu pažnju. Za tu priliku, žene prave specijalno slatko od grožðica i lješnika koje se zove krišlat, kuskus, koji se pravi od repa kurbana (žrtvovanoga ovna) , palaèinke, spljoštene kolaèe, kašu, jaja i jela od peradi. U Iranu XX stoljeæa, šollezard je jelo koje se sada uobièajeno pravi u mjesecu muharremu. U Pakistanu za Dan Ašure, mnoge domaæice, bilo da su u žalosti ili ne, spravljaju slatki pilav ili griz-halvu, koji potom bîvaju blagosiljani (upuæivanjem dove, molbe, Uzvišenome) i potom podijeljeni gostima i èlanovima zajednice. Na Karibima, a pogotovo na Trinidadu, graðani potomci Indijaca obilježavaju 10. muharrem ritualom zvanim Hosaj. Nekih 150 godina nakon uvoðenja ovoga obièaja na Karibe, Hosaj obilježavaju i muslimani i hindusi kao naglašavanje kulturološkoga identiteta.[xxii] Procesija se kreæe ulicama uz raznobojne modele džamijâ nošene na kolima, slijede ih žene u žalosti koje uèe hvalospjeve o hazreti Husejinu. Kao u Pakistanu i Indiji, slatka jela se blagosiljaju i dijele. Na Jamajki, uèesnicima tazije petkom uveèer nudi se malida, popržena mješavina prepeèenoga šeæera, brašna i melase – verzija karibske halve. Broj sastojaka hašure, kako se spravlja u Anadoliji i na Balkanu, varira od recepta do recepta. jedna tradicija zahtijeva 40 sastojaka, po jedan za svaki dan Potopa. Uvijek se sastoje od osušenoga voæa i lješnjaka, mahunarki, zrnevlja i slatka (tradiconalno, to je sirup od pekmeza od grožða , ali se danas uglavnom spravlja od šeæera). Ovu “Laðu hrane” spravljaju mnoge domaæice i donose ogromni lonac, koji se na turskome jeziku zove kazan. Po nekim receptima kuha se mlijeko, ali se ono ne upotrebljava kada kolièina iziskuje da se hašura kuha sahatima. U Tirani, Albanija, naprimjer, kuha se hašura dostatna za 600 osobâ. Derviški red bektašija spravlja hašuru kao iskaz naroèitoga poštivanja dvanaesterice imamâ. Bektašijski derviši provode nekoliko dana u skupljanju sastojaka te uèenju hvalospjeva o hazreti Husejinu, što je popraæeno miješanjem jela u kazanu.[xxvii] Svake godine u Tirani, kazan se uzima iz Albanskoga nacionalnoga etnografskoga muzeja, i smješta na svoje poèasno mjesto na ognjištu tekije.[xxviii] Koristi se za spravljanje hašure i po završetku mjeseca muharrema vraæa se u muzej. Nakon što se prva velièanstvena porcija hašure podijeli, pripadnici bektašijske zajednice okreæu se spravljanju hašurâ u vlastitim domovima a potom njihovo odnošenje u tekije kako bi se podijelile. Unuka jednoga bektašijskoga šejha (duhovnoga predvodnika), prisjeæa se svoga djetinjstva u istanbulskoj tekiji:
“Tri dana prije sveæanosti, produpiraèi u ognjištu se uklanjaju kako bi se napravilo mjesto za ogromni kotao koji se premješta iz ostave u kuhinju. Kako samo voljesmo gledati kuharevo brojanje 20 razlièitih sastojaka koji se stavljaju u Nuhov, alejhisselam, puding... Vatra bi gorjela cijeli dan i cijelu noæ, dok bi neko stalno miješao puding drvenom kutljaèom dugaèke drške... Tada, na jutro sveæanosti, djed bi silazio s gornjega kata kako bi obavio godišnji ulazak u kuhinju. Svako bi ustao pred njega s rukama na prsima, blago pogete glave, što bismo mi djeca oponašali. Djed bi prouèio dovu (uputio molbu Svevišnjemu), uzeo kašiku i lièno služio puding u zdjele koje kuhar prethodna poreda. Tada bi došli svi siromasi sela i svakome bi se nasula posuda. Izaslanici sa skupocjenim porculanskim posudama napunjenim pudingom slati su prijateljima.” Neko vrijeme nakon smrti hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija, slièni obredi razvijali su se meðu pripadnicima mevlevijskoga reda. Njihova praksa ukljuèivala je miješanje hašure u formi dva arapska slova wāw ( و ). Doslovno, ovaj oblik predstavlja veznik “i” u arapskome jeziku, a nazvan je “slovo sveze izmeðu èovjeka i Boga”, a takoðer je poznatzo i kao “uho Poslanika, alejhisselam”.Ono što je za pripadnike mevlevijskoga reda najbitnije, jeste kaligrafski oblik božanske zamjenice “Hû” (On), “sržnoga dijela božanskoga Imena, koji automatski prati svaki dah kojega uzimamo.”[xxxii]  Miješajuæi hašuru u formi ispisivanja “Hû”, i svjesno izgovarajuæi “Hû” u lonac, spravljanje pudinga preinaèuje se u oblik zikra (sjeæanja na Allaha zazivanjem jednoga od Njegovih Imenâ). Ako Bog da, spravljanjem hašure na ovaj naèin, svjesno sjeæanje na božansku Bît pretvara se u hranu za tijelo, i uveæava meðu zajednicom tragaèa za Istinom. Dijeleæi hašuru sa širom zajednicom, dah toga svjesnoga sjeæanja može se raširiti, kašiku po kašiku, vani, u svijet.

Komentiraj

Vaši kontakt detalji:

Ime:

Email: nemoj obavještavatiobavijesti

Website:

Komentar:

Naslov:

UBBKod:         -boja-svijetlo plavacrnaplavarozasivazelenalimun žutatrula višnjamornarskamaslinastaljubicastacrvenasrebrnatirkiznabijelažuta -velicina-sitnomalosrednjevelikoogromno

Poruka:

Security

Molim unesite anti-spam kod sa slike.