Jedan vazu - nasihat rahmetli Džemaludina Čauševića
Autor Administrator    Nedjelja, 16 Siječanj 2011 13:54    PDF Ispis E-mail
Font Size Larger Font Smaller Font
Share 
وَاتَّقُواْ فِتْنَةً لاَّ تُصِيبَنَّ الَّذِينَ ظَلَمُواْ مِنكُمْ خَاصَّةً وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ . وَاذْكُرُواْ إِذْ أَنتُمْ قَلِيلٌ مُّسْتَضْعَفُونَ فِي الأَرْضِ تَخَافُونَ أَن يَتَخَطَّفَكُمُ النَّاسُ فَآوَاكُمْ وَأَيَّدَكُم بِنَصْرِهِ وَرَزَقَكُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ 
 
„Čuvajte se fitneluka i belaja koji, kad poklopi, neće samo biti za zalime, nego za sve, i znajte da je Božija kazna teška. Spominjite i pamtite ono vrijeme kad ste bili u Mekki poniženi među svijetom i kada ste se bojali da vas svijet ne pojagmi i ne uništi, pa vas je Bog, džellešanuhu, u Medini smjestio i sa svojim nusretom učvrstio, Bog vas je obasuo sa krasnim nimetima a vaša je dužnost da Mi budete zafalni.“ (El-Enfal, 25-26)
 
(Wetteku) O robovi moji, čuvajte se, klonite se! Od čega?
 
(Fitneten) Od takog fitneluka i zla postupka, koji je od opće propasti.
 
Prvo je: riječi, koje kvare ujedinjenje i slogu, kao kleveta, potvora i prenašanje zavadljivih riječi, koje opću uzrajanost daju i razdor i mržnju siju. Za ovu stvar mnogi hadisi šerifi govore, a u Buhariji ima posebni dio zvani Kitabul-fiten. Od ove zle strane toliko i toliko godina dolaze užasni udarci na islamijjet, te da su ovako plahi muslimani, tome je kriva ta sorta fitneluka. Ovo je najprvo oružje islamskih neprijatelja i njihove dobro uspijevajuće varke. Muslimani uopće vole din islam, pa pošto ga tako ko dušu cijene, tako "smutljivci" i uzimaju din islam kao oružje svoje. Prosti svijet ne poznaje ustanove, ni propise islama, nije u stanju ustanoviti šta je haram, a šta li halal. U šeriatu kako imamo azimeti (stroge zapovijedi), tako imamo i ruhsati (olakšice). Zapovijed je postiti ramadan, ali olakšica je ne postiti na putu. U šeriatu ima također umumi belva - nužno zlo, o kojem se u ilmi fikhu naširoko govori. Umumi belva su stvari koje je svijet od davina usvojio, pa koliko god su hrđave, naši fakihi lijepo na njih gledaju. Ne upušćaju se u raspravljanje o tim stvarima, jer raspravljati o tim stvarima nije ništa drugo, nego svijet uzrujavati.
 
Na priliku, reći da je duhan haram, nu je napraviti nastanak u svijetu, ali reći da nije haram (mubah), ni za to nema tvrdih dokaza, ali reći da je mekruh (da ne valja), to je blag izraz. Ovaj je kerahet tahrimi (blizu harama), jer u jelu i pilu nema kerahet tenzihijje (blizu halala), a taki mekruh, koji se broji, blizu harama, ako se osvoji i neprestano radi, može i azabu uzrok biti.
 
Takih nevaljaština ima u našeg svijeta, pa ako mu rečeš - kao na primjer za duhan - da je haram, on će ga pušiti, ako mu rečeš da je veliki grijeh, i opet će ga pušiti. Zato ko u ovakim stvarima, za koje ne ima izričite odredbe, nije od posla izričiti osude Džennelkalem, kao da se ne može nikakve olakšice dati ni preinake učiniti. Na ovake su stvari pazili vjerski prvaci i časni mudžtehidi. Nije nikakva vještina prikazivati vjerske zapovijedi tako teške, kakve se ne mogu izvršavati, niti je ikakva vještina ohladjeti svijet od vjere, nego treba o svemu pisati i raspravljati na onaj način na koji će se u srcima slušaoca ljubav za vjerom poroditi. Treba objasniti moralne i materijalne koristi šeriatskih zapovijedi, a izbrojiti štete zabrana, pa kad onaj slušalac shvati koristi, on će iz ljubavi početi vršiti zapovijedi kao što će se iz mržnje početi čuvati od zabrana, te takom čovjeku ne treba reći: radi, ili ne radi.
 
Zato je Abdulgani Nailsi, rahmettillahi alejhi, napisao jednu raspravu o duhanu, u kojoj je rekao da je duhan mubah (ni grijeh ni sevab). Prije na dvije stotine godine bilo je na dnevnom redu pitanje duhana i rekao je Abdulgani da je duhan mubah podkrijepivši sa dobrim dokazima, ali je ujedno izbrojio i njegove škode. "Sad ne ima mudžtehida", rekao je on, "stoga ne možemo osuditi da je haram, nego ćemo reći da je mubah." U takom je iskazu ostavio pitanje duhana.
 
Mudro je i pametno postepeno popravljati svijet, jer od takog postupka korist dolazi. Ta mulajmiet, mehkoća i lahkoća temelj je temelja. Silom i teškoćom ne vida se posao; din se silom ne nameće. Ne može se u svakom pitanju brzo napredovati, treba uzeti na oko i običaj. Učnim ljudima poznato je da je dosta vakta prošlo dok je, Bog džellešanuhu, poslao ajeti kerim kojim je zabranio vino piti, a bilo je moguće da odmah na prvom osvitu islama reče: "Vino je piti zabranjeno!", ali toga nije učinio, nego je prije ovaj ajeti kerim poslao: Kul fihima ismun kehirun ve menafiu linnasi ne ismuhuma ekberu min nef 'ihima.
Što znači: Ja, Muhammed! Reci im, da je u vinu i igri (komaru) veliki grijeh i mnoge koristi za svijet, ali grijeh koji proizlazi od tog dvoga veći je nego njihova korist.
 
Vidi se, dakle, da je u Kur'anu tešria ahkam (stavljenje u krijepost propisa) išlo postepeno, jer da nije bilo pri širenju islama ovakvih razboritih i mudrih potupaka, ne bi se danas u sretnom krugu nalazilo tri do četiri stotine miliona duša. Kako je hadreti Pejgamber osnovao veliku islamsku upravu, kako je sve mudre rasprave postavljao i kao je napokon postepeno zabrane u krijepost stavljao, sve nam to može poslužiti za temelj i naputak, po kojem treba, da i mi svoj rad udesimo.
 
Eto već govorimo o jednoj takoj stvari o duhanu. U ovakim stvarima treba oprezan biti. Ako se zabranjuje, veća je škoda i veće nevaljaštine mogu uzuhuriti. Bilo je vladara, koji su za duhan ubijali, a svijet je još veću volju za tim pokazivao. Zato je ulema uzela ovaj mudri pravac rekavši: “Duhan je mekruh. Ljudi koji su zdrava razuma nastojaćc da ga ostave, kao što će nastojati da ostave sve što god škodi. Dakle, o duhanu i njemu sličnim stvarima ne može se postupati sa azimetom (sa strogom zapovijedi), nego se treba poslužiti sa ruhsatom (olakšicom). U Boga, džellešanuhu, ima puno ruhsata. Što je god učinio haram, prema istom je postavio halal. Haram je svinjsko meso, ali je halal krasna ovnovina itd. Haram je svaki obilježio u kojem je slučaju haram, te ako dotična stvar ne stoji, u tom slučaju ista postaje halal, a ta sva obilježja i slučaje znaju samo učeni i vješti ljudi, dok se neki samo uzrujavaju. Stoga je prosto smućivanje nešto kazivati bez da se razjasne obilježja i slučaj dotične stvari. Dužnost je za svaku zabranu kazati u kojem slučaju može biti dozvoljena (te'vil sahih).
 
Drugo je: mudahene (ulizivanje). To jeste, ostaviti emri bil mearuf i nehji anil munker, biva ne opominjati da se rade Božiji emrovi, a da se ne rade zabrane. Prešutjeti na sve opažene nevaljaštine nije po šeriatu. Nevaljaštinu ne treba ni trudom, ni zborom preći, jer je također fitneluk i belaj načinjati se slijep pri Božijim zabranama. Dužnost je reći zalimu zalim, mazlumu mazlum, ne treba se nimalo bojati, jer kad se tako ne govori nema sreće; istinu treba reći, u ostiđivanju treba strogo pravedan biti, treba robovsko pravo čuvati.
 
Treće je: terki džihad, to jeste ostaviti borbu, đe se treba u ime Boga boriti, na takim mjestima i takim prilikama kad zatreba povesti borbu sa neprijateljem, tada se upuštati i u kraj povući, to nije dobro, to je fitneluk, to je najveći belaj. Kada se ujedinjuje cijeli islamijet i sprema da se baci u očajnu borbu da očuva vjeru i imetak, tada se povlačiti u kraj šta je drugo nego fitneluk? Lahko se pozna fitneluk, lahko se dozna kakav je ko, hrđavo je krajčiti od borbe, to baš nikako ne dolikuje muslimanu, jer uopće borbu nalaže nam Veliki Allah (Infiru hifafen we sikalen we džahidu fi sebilillahi); lahki, teški, mladi, stari izađite prema neprijatelju i borite se u ime Boga i malom i džanom... u toj vjerskoj dužnosti pokazivati se nemaran jeste biti zalim, jer se na taj način otešćava islamsko pravo; zato Bog džellešanuhu veli: (Wetteku fitneten la lusibennellezine zalemu minkum hasaten). Od tog se fitneluk čuvajte, koji ako zavlada, za opće će biti. "I sirovo uz suho izgori". Mnogo pravi i zdravi može da strada. Na primjer kad osvoji neprijatelj ili kad nastane kakav užas, potres tada se ne razabire ni ko je dobar ni koje hrđav, nego - Bože zakloni, opća propast nastane. Istina na onom svijetu svaki po svom nijjetu proživi, ali ovog svijeta na to se ne gleda. Fitneluk, dakle, može se na tri stvari skratiti, a kao najprvo je one smutljive riječi, koje mogu prouzročiti opći razdor među muslimanima i koje mogu pokvariti među braćom muslimanima ljubav i bratstvo, te koje mogu rastrgati one veze, koje ih imaju vezati i zbližavati.
 
Drugo je, dakle, medahne, kad ulema ne bude vršila što je reći emri bil mearuf i nehji anil munker, nego kad bude držala jednako i halal i haram, kad ne bude govorila pravu istinu. Također je medahne ulizivanje, to jeste načinjati se da se nije nešto vidjelo što se je u istinu vidjelo. Ne valja zbog svoje ili rođakove štete tajiti svjedočanstvo. U pogledu toga imaju posebni ajeti kerimi: esteizu billahi, Ja ejjuhellezine amenu kunu kavvamine bil kisti šuhedae lillah. Bog džellešanuhu veli: Uvijek pravo govorite i na pravim mjestima svjedočite, pa makar svjedočili na se, na svog oca, mater ili najbližeg rođaka (we la tektumu šehadeten we men jektumuha feinnehu asimun kalbuhu). Nemojte tajiti istinita svjedočanstva, jer ko ga zataji, njegovo srce griješno biva, njegovo će srce grijeh obuzeti. Tajiti svjedočanstvo jeste taka crnoća koja mu'minsko srce ocrni. Kako imaju grijesi, koji dolaze od pojedinih udova (uduva), tako imaju grijesi, koji dolaze od srca i taki je jedan grijeh krijenje istine, što dolazi od medahne, ulizivanja što se ne slaže s vjerom. Medahne je, dakle, istinsko svjedočansvo zatajiti, zanemariti emri bil mearuf i nehji anil munker, ne rastavljati nasilnika od potlačenog, drukčije govoriti nego je u istinu i oduzimati nečije pravo, pa ga tako zanemariti. To je sve medahne.
 
Zanemariti "džihad" šta je? Nije borba - "džihad" samo spominjati "borba", nije borba samo uzeti sablju i poći prema neprijatelju, nego treba sredstva koja se u borbi traže prigotoviti, a to je: treba se najprije naobraziti, treba znati nauke i zanate, jer danas nije prijašnje vrijeme i može se reći kad bi najbolju spremu imala vojska, ako što god preko toga ima savršenije i to treba imati. To je onda borba. Je li nam moguće boriti se sa neprijateljem ako on ima bolje i savršenije oružje. Ta nije nam ni Veliki Allah rekao. "Ginite!", nego: "Prigotovite ono oružje koje vremenu odgovara i kakvim se prema neprijatelju izaći može, pa onda istom stupite u borbu." Mi smo zažmirili na ovoj istini, pa smo stoga puno mjesta izgubili, a to je sve zbog nesloge, nužnih zala, te pretjeranost i nedotjeranost (ifrat we ferit). Jedna vrsta ima koja pretjeruje.
 
Bog džellešanuhu veli: (We enzelnel-hadide fihi be'sun šedidun we menafiu linnasi), fali gvožde, jer kad ne bi gvožda bilo, ne bi moglo biti drugih zanata. 'Ja sam stvorio gvožđe, stvorio sam ga i smjestio gdje treba, ono ima veliku snagu, ono daje ljudima veliku korist." Zato ne ostavljajte ga na njegovu mjestu, jer ćete tako Božiju mudrost upustiti. Čovjek more biti bez zlata, more papiru dati vrijednost i postaviti ga mjesto zlata, a mjesto gvožda ne more ništa postaviti, bez njega ne može se sa neprijateljem boriti (fihi be'sun šedidun). U gvoždu je velika snaga, a za ratove osobito vrijedi. Svaka ruda ima svoju važnost i vrijednost, koje treba istraživati i izrađivati, jer nam to hadreti Resul nalaže. Nije pravo gotovo primati i gotovinu trošiti. Nije pravo da drugi prevrću zemlju donje na gornje, a da ti gotovom torbom čekaš; treba li nam taki meskenet - proletarijat? Osim toga, zar ne ode tako sve blago neprijatelju u ruke? Konac je takvog života materijalna propast.
 
Danas se svakakve olakšice pronalaze, vještine se izumijevaju, a u tom svemu leži ogromna korist i unaprjeđenje, pa si i ti primoran da ih upotrijebiš, a za to ima i puno zapovijedi. Sad ne gledati ni na što i ne slušati Božije, ni Pejgamberove zapovijedi, šta će drugo biti nego oslabljenje u dinu i dunjaluku. Ode li dunja, otići će i din, jer kad čovjeka obvladaju svakakve muke i patnje, zar more s draga srca ibadet činiti?!!
 
U kratko rekuć hajrukum men lem jetruk dunjahu liahiretihi ve la ahiretehu ledunjahu ve lem jekun keilen alennasi. Ovaj hadisi šerif stoji u Džamius-sagiru. Hadreti Pejgamber veli, Nemojte tražiti svoje nafake na račun tuđi, nemojte nastojati da ozgodnite s leđa siromaških; nego svoju nafaku zarađujte otkrićima raznih ruda. Istražujte po vrhovima planina i ispod zemalja. Tude stoji puno raznih vrela, odakle morete crpiti nebrojeno blago. Po visokim gorama, nije mala stvar ona šuma, ali ona vrela blaga, koja su pod zemljom nije lahko istraživati, jer se za to hoće: vještine, uztrajnosti i ozbiljnosti. Za sve treba snage i uljudnosti. Zato treba pojedine poslove smarlaisavati pojedinim vještacima. Na primjer, ja ne poznam tog posla, pa se neću ni kvartati u tvoj posao, a ti opet ne poznaš mog posla, zato se nemoj ni kvartati u moj posao, jer ja u mom poslu potankosti znam, a u svakorn poslu ako se potankosti poznaju, onda će istom onaj posao dobar plod donijeti. Na primjer: more li svako znati kao liječnik tajne jedne bolesti? Ne more, jer je on u toi struci trideset-četrdeset godina sproveo, a to je nemalo ljudski vijek. Tako i ulema. Nije li šeriat od dlake tanji? Neka ulema kazuje šeriatske ustanove i vjerske propise kako je kader, kako zahtijeva stanje slušatelja ili kako iziskuje vrijeme. U ulemi treba imati povjerenje (hasen zani), jer ako u ulemi povjerenja nema, onda ne more biti ni govora o selametu. Zato će najbolje biti ako riješava svako svoj posao. Narod uništava i zemlju opušćuje zadjevica i munafikluk.
 
Pomislimo zašto su bili poklopili islamske zemlje i pokrajine od prije osam stotina godina, kakav je bio starodrevni Endelus, pa u kakvo je stanje pao? Šta je bila Buhara, Semerkend, Taškend gdje su stanovali milioni duša, zatim pođi u Srednju Asiju, pa pogledaj u kakvu se danas stanju nalazi? Sve je to u kršćanskim rukama, a zašto? Onda kako je propao dagestanski džemiat, Krim, Kazan i toliko Tatara? Sve se to nalazi danas pod kršćanskom upravom. Kašnje Tunis, Džezair, Misr, a još kašnje Rumailija sa toliko vilajeta. Čije su ovo zemlje bile, pa čije su danas? Ove su zemlje došle u to žalosno stanje sve zbog nesloge i zbog nesretnih adeta. Kormilaši mislili su na svoju korist. A drugi su se ulizivali. Ta je rana zarazila sav islamski svijet i sprema mu opću propast. Imena onih islamskih prosvijećenih naroda spominju se samo i čitamo u povijesnicama njihove događaje. Na primjer, Tunis i Džezair zašto su u današnjem stanju zašto su pali pod francusku upravu? Tamo je odvajkada bilo sjedište muslimana, a i dandanas tamošnja ehalija neće da prekine "hilafetske" sveze. Toliko, dakle, pokrajina i gradova propalo je i otišlo zbog svoje nesloge, nema ujedinjenja. Zašto islamska snaga opada? Jer ne ima zajedničkih misli, nego je sve darmedagin. U nas je najveća vještina razdor i neslogu praviti, a sjediniti se i napredovati toga u nas ne ima. Opazimo li da smo malo ojačali, odmah se razbijemo u stranke, koje se između se taru i uništavaju. Ne more niko ni s kim, jer i ne misli niko, kako bi bio u slozi. Kolaj se je razbiti u stranke, ali je od toga pošljedica opasna. Teško se je ujediniti, ali je od toga pošljedica sretna. U svemu treba ozbiljnosti i tvorenja, a kuri dindarluk (suhoparna pobožnost) ne vrijedi ništa.
 
"Šta će mi ovaj svijet kad je danas ili sutra kijamet i nećemo ostati ovdje." Ovo su spletke, jer kijamet donositi svijetu pred oči, to je neprijateljstvo, jer je to zaprijećivati svijet da ne napreduje. Istina, kijamet je blizu, ali kad će biti, ima li još pedeset hiljada godina ili sto hiljada godina, to nije poznato. Došao je Pejgamber pošljednjeg vremena! Pa hoćemo li reći da je i on bio blizu kijameta? Kad je došao hadreti Pejgamber, tada je već veći dio ovoga svijeta prošao i nastao je drugi dio. O ovome ne ima nikakvih tvrdih hadisa da govore, nego su sve patvorine, na koje ne treba nikakve važnosti polagati."Šta ćeš silom? Došlo je pošljedno vrijeme, koliko bi god nastojali, uzalud je?" - Treba li, dakle, takih misli biti, treba li dakle proletarijat sačinjavati? Ovake su misli širile među svijet apsolutističke države, jer im je tako u interesu bilo, tako je ono vrijeme zahtijevalo kad je muslimane gnječiti trebalo. Znajte da kurbi saat (blizina Sudnjeg dana) drugog značaja ne ima nego (kulu at karib) blizu je sve što ima doći, a što je prošlo, to je daleko, ili ostatak ovog svijeta obzirom na onaj dio što je prošao, kratak je, ali ko bi mi kazao koliko je prošlo? Zna se za sedam hiljada godina prije hadreti Pejgambera i to vrlo mudžmel (kratko, nerazumljivo) ni od Nuha se potpuno ne zna. Hiljadu ima nejednakih dokaza. (Wellezine džau min beadihim la jealemuhum illallahu) ovog svijeta jedan je dio vremena nepoznat, koga ne zna niko osim Boga. More biti da je prošlo na ovom svijetu vremena devet hiljada godina, a da još ima devet hiljada godina, pa kad bi tako bilo, opet se more reći, da je kijamet blizu, jer je veće prošlo nego je još ostalo. Ne treba slušati (hadis mevdua) patvoreni hadis: "Mog je ummeta vrijeme jedan dan to jeste ahiretski dan". To je patvorina, to nije istina, toga hadisa ne ima u Kutubi sitti (u šest poznatih hadiskih kitaba).
 
(We inne jevmen inde rabbike keelfi senetin mimina teuddun) - to jeste hiljade je godina kod Boga jedan dan. To je pravo. Ali to vrijeme nit je prošlo, nit će doći, obzirom na Allaha, jer kako nejma u Boga mjesta, tako nejma ni vremena. Ovo se primiti mora: kad je Bog od mjesta čist, more li se reći da je bliže neba, a dalje od zemlje? Jest, primiti se mora da je Bog čist od mjesta, jer bi onda trebalo da zaposjeduje mjesta. Kada bi Ga morali nekad tražiti oni sa zemlje, a nekad oni sa neba; ali tako nije, ni meleki nijesu Bogu bliži. Kako su mjesta podjednako napram Boga, nako je i vrijeme. Ali mi ne moremo zamisliti. Kako je ono što je od uvijek, tako je doista i ono što je za uvijek; ako nijesu rokovi ubilježiti, onda je vrijeme podjednako. Sve je to u Božijem znanju gotovo, te nejma nikakve razlike između odvjeka i navjeka, što je prošlo i što će dodi sve je to jedno, sve to stoji gotovo u Božijem znanju, te je svakako hiljada godina obzirom na Boga kao jedan tren. Jer pošto oduvjek i nauvjek stoji kao neograničeni rok u Božijem znanju, onda zašto da godine vrijeme određuje?
  
(Mog je ummeta vijek jedan dan), biva živiće hiljada godina (a ako lijepo uzživi, još će mu se za pola dana produljiti), biva poslije hiljadu i pet stotina godina nastaće kijamet. Ova vijest nije istinita, niti je to hadreti Pejgamber rekao, niti je što god drugo rekao; zar je moram: "Eto kijameta, a mi uzmimo ovo nešto što još ima". Nije, ali su tako nekoji razumili; kolika je tude razlika? Kad uzmemo razmak između srednjeg prsta i kažiprsta, pa reknemo da je još toliko vremena ostalo, opet, pošto ne znamo koje je vrijeme prošlo, ne moremo znati koliko još vremena ima proć. Zato nemojte ni malo misliti ni dvojiti da je donošenje kijameta pred vrata išta drugo nego neprijateljstvo. Jer o tom ne govori niti koji ajet ni hadis. "Vrlo je blizu, samo što nije došao" govoriti, tako nije pametno. Treba svako da svoj posao radi, treba sebe žrtvovati u svrhu općeg blagostanja, a ne treba slušati neprijateljski fitneluk. Treba li baciti svijet u prostotu i proletarijat govoreći kada što hrđavo nastane, "kao kad je već pred kijamet", a kad se hoće da radi: "Šta će ti toliko kad samo nije kijamet"? Treba li tako odvraćati svijet od ozbiljnosti? "Radi, koliko hoćeš, ali šta ti koristi, eto Dedžala danas ili sutra", dosta ti je "dan i nafaka, godina jedna jaka".
 
Tako se na ime kanaat sa ataletom (besposličarenjem) tumači. Je li to kanaat (štednja)? Jok. Kanaat je reći biti zadovoljan svoji imanjem, te ne želiti, da tuđe imanje propane. "Zašto u onog ima, a u mene ne ima" ne treba se tako mučiti, ali to je ona kanaat. Imanje je u svezi sa radom, pa najprije treba raditi, a onda se na Boga tevekkul učiniti znajući, da Bog sve stvara i daje, te da bez Božijeg davanja ne bi mogao radom imati.
  
(In tenesurullahe jensurkum)Pokuđeni su i oni ljudi koji svrše nešto posla, pa se potežu u krajeve ili besposleno protežu se po kahvama. Ovaka i ovoj slična svjetina ne ubraja se u ljudsku zadrugu, niti joj se more reći da su ljudi. Jer oni nejmaju sveze u ljudstvu ni tjelesne, ni duševne, ne mogu se ni od pojedinaca brojiti, jer je njihovo imanje kao i nejmanje, a takoj stvari koja ha bila ha ne bila besposlica je ikakvo ime davati. Svaki je dužan da radi koliko mu od ruke ide a onaj, koji nije u stanju da išta radi, dužan je dovu činiti ko ćoravi, sakati itd.
 
Treba nastojati i svojim radom i postupkom dovu zaslužiti. A da budeš zaslužio dovu, treba ti prije vjerske dužnosti i robovske potrebe i hakove na mjesto donijeti. Ako pada na te više bed dova, jer ako ih zaslužuješ, ne koristi ti ičija dova, jer većina prevlađuje. Veli hadreti Pejgamber: "Sa takim jednim ustima dovu činiti, koja su ko melekska od grijeha čista!" Meleki su čisti od grijeha, te je njihova dova makbul kod Boga. Dok čovjek ne ustane iz namaza i ne promijeni svoje namasko stanje, dotle mu meleki dovu čine, te što se čovjek dulje u namazu zabavi, više će dove i sreće steći. Eto hadreti Resul Ekrem veli: "Sa takom jednom dovom moliti se Bogu, koja vam se dova neće odbiti, a da vam se dova ne odbije, treba zato da dovu čine, ona usta, od kojih grijeh nije potekao." “Aman, Božiji Poslaniče", rekoše prisutni, "kako ćemo naći usta koja nijesu nikad sagriješila, naša su usta griješna!" Na to se je hadreti Pejgamber osmijehnuo i rekao: " Znate li šta ja hoću? Neka ti brat po vjeri dovu učini, jer te dove neće Allah odbiti, ko god uradi grijeh svojim ustima, ali su tuđa usta napram tebi čista od grijeha ko melekska. Dakle, svakom dobrotu čini, sa svakim dobro postupaj i tako zaduži ili zasluži da ti dovu učini.
 
Drugi hadisi šerif veli: (Iza dea ehadukum li ehihi an zahril-gajbi kaleti melaiket- ve leke mislu zalik) - "Kad jedan čovjek jednom čovjeku dovu učini nepoznavajući ga, nego po djelima i o dobrotama, koja narod od njega ima, tada meleki reknu onom, koji je dovu činio: na isti ti način Bog dao." Ukratko rečeno, dovu činiti sa ustima koja nijesu griješna, to je reći zaslužujete da vam učini dovu brat po vjeri. Niko ne more sa tuđim ustima sagriješiti, te se tuđa usta napram tvojim broje bez grijeha. Zaista je lijepo da ti drugi dovu čini, ali treba da ti onu dovu zaslužuješ i da onog duadžiju na dovu zadužuješ. Ako ti zaslužuješ sa drugih strana hiljadu bed dova, nema ti nikakve koristi onda od one dove, jer većina prevlađuje. Sad, da se vratimo na predmet.
 
Moj ummete, znate li ko je od vas najbolji? Oni ljudi, koji radi ahireta dunjaluka ne ostavljaju, niti ostavljaju ahiret radi dunjaluka. Ima takih ljenčina, koji govore da im je dosta što uzmu od zgodnih ljudi kao zekat, sadaku, da mogu tim preživjeti. Ovi ne pokazuju volju za radom, nego živu o sadaki svjetskoj. Obraćaju se jedni na bejtul mal - zemaljsku blagajnu. Svi ovi pokuđeni su, jer svako mora raditi i svoju idaru zarađivati. A ako bi koji baš na te grane pao da nije nikako bio u stanju svoju idaru zarađivati, onda more gledati na bejtul mal. Ali bi vršio nekakav posao, to je onda plaća. Ali jedan nasilnik, ili beskućnik, da se obori na tuđi račun živjeti, kao da je svijet dužan njega hraniti: takim bi trebalo prišapnuti ovaj hadisi šerif: (Ve lem, jekun kellen alen-nasi) Nemojte živjeti na luđi račun.
 
Na žalost spomenuti moram da nas ima dosta koji davu činimo - kuri din darluk - suhoparnu pobožnost. Ovi kurdindari nemaju ni malo volje za islamskim napretkom, dapače misle da islam smeta napretku i napredak islamu - i tim neprijateljske izjave potvrđuju. Jedni to uvjerenje dokazuju svojim držanjem, a jedni očituju, ova je jedna od davnina frke koja čini dinu veliki hijanetluk; to su predrti pobožnjaci, "gulati mutesavvife", koji su se toliko zadubili u ahiret i toliko - tobož - zaronili u selamet vjere, da nemaju više ni za čim volje osim ahireta, misle, da je besposličarenje napredak ovoga svijeta, da je tražiti dunjaluk krivi put itd.
 
Ali je li tako da jedno promislimo: Allah, džellešanuhu, u obliku imtigana (prigovora) veli svojim robovima da im je dao čiste nafake. Čovjek, koji ne može postići za čim žudi, ne broji se čovjek, a razumije se, da razborit čovjek neće ni žuditi za onim što nije moguće postići. Zašto bi dakle čovjek u oskudici živio i umirao, zašto bi dozvoljavao, da mu se potomstvo od ne mila do ne draga potuca? Jest, ali je onu misao koja dolazi od proletarijata i ljenosti i ništa više.
 
Oni vele: 'Ja sam Božiji, a moje je blago ahiret." A ovamo im leži u srcu dunjaluk. Pravi Božiji robovi ne drže u srcu ništa osim ahireta, ali u ruci drže dunjalučko blago. Na primjer, hadreti Dželaluddin Rumi živio je kao car, ali je govorio: "U mene je u ruci dunjalučko blago, a nije u srcu. Kad dođe vrijeme, ja ću to sve blago u ime Boga fida učiniti." I zbilja tako je i bilo.
 
Hadreti Sulejman, alejhi selam, vladao je džinnima, divovima, vjetrom i ostalim stvorovima, ali sve to kod njega bilo je bez ikakve važnosti, on se je ponosio samo s Velikim Allahorn, a ono je bilo kao mu'džiza (čudo). U takom postupku živili su ehlillah. Ljudi, koji su dobri bili, oni su bili kod svijeta u svakom pogledu priznati i štovani, ali to nijesu oni cijenili. Naprimjer, hadreti Imam Azam.
 
Došlo je njemu jednom nekoliko ljudi, koji rekoše: "Efendija, šalje ti muslimanski car iz Bagdada dvadeset deva natovarenih sa raznim hedijama. Tu ima svilena platna, nejednakih odijela i drugih skupocijenih stvari, koje se dosad ni vidjele nijesu." "Fala Bogu", dočeka hadreti Imam, na što oni u sebi pomisle: "Ha, drago mu je, veseli se blagu."
 
Ovi isti ljudi poslije pet-šest dana dođu hadreti Imamu i kažu: "Efendija, one su deve i ono blago propalo, sve su to razbojnici oteli". "Elhamduliltah - fala Bogu", dočeka hadreti Imam, na što se oni iznenade, pa jedan rekne: "Mi smo tebe prije obeselili sa dolaskom blaga i ti si rekao 'Fala Bogu; sada smo kazali da je blago propalo, a ti opet veliš 'Fala Bogu' umjesto da se pokazuješ danas da ti je žao blaga, ti se pokazuješ veseo kao i onda kad smo te dolaskom blaga obeselili. Nama se to čini na prvi mah nesuglasno, pa kaži nam kakva je to mudrost?  "Tako je", kaže hadreti Imam, "kad ste mi kazali, da mi toliko blago dolazi, ja sam pogledao u svoje srce, pa kad sam vidio da mi je isto kao i prije vašeg dolaska, ja sam rekao fala Bogu. Kad ste opet poslije došli i kazali da je blago propalo, ja sam pogledao opet u svoje srce, pa kad sam vidio da je isto kao i prije vašeg dolaska, ja sam rekao opet fala Bogu. Ja sam, dakle, na jednoj te istoj stvari Bogu zafaljivao, a to što mi srce u obadva slučaja veselja niti žalosti osjećalo nije. Pa onda to nije nesuglasnost."
 
Dakle, budi ovaki pa nek je sav dunja tvoj, ali jesu li ovaki oni koji kažu da je njihovo blago ahiret, a da neće dunjaluka? Nijesu. Oni se ljute čak na Boga veleći: "Zašto si onom dao. A meni nijesi?" Oni ne znaju da su krivi, da nijesu marljivi u radu, da nemaju znanja ni vještine, pa onda oni ljudima, koji imaju zavide i žele, da i ovi izgube.

Em jahsudunennase ala ma atahumullahu min fadlihi - zar ne biti marljiv u radu, pa onda zaviditi drugom? Budite marljivi, zaslužujte Božiji dar, budite zgodni, budite primljeni i priznati. Ako imate malo, nemojte reći: "Zašto mi je malo dao?" jer to je nanćurluk (biti kao ćorava mačka). Ima i takih ljudi koji nemaju tanke pare, a kad bi imali para, sto bi belaja načinili. Od srca misle: "Da mi je kakvih para puno, to bih i to učinio" tako raznih fesata i hrđavoština zamišljaju, koje im se ali pišu ko da ih i čine, jer taki ljudi teže za zlom, a Bog, džellešanuhu, u srce gleda. Praznih je ruku, zato ne čini zla, a kakve sve nevaljaštine u srcu drži? Ne more ih samo činiti, jer nema u rukama ništa, ali živeći u tim zlim željama, broji mu se ko da ono zlo i čini. Hadreti Šaria (hadreti Pejgamber) nije nam rekao: "Budite siromasi!", nego nam je rekao: "Budite zgodni i svoju zgodu u dobro upotrijebite!"
 
Prima li nam pamet da je siromaštvo  svjetine, koja ne drži ni malo od vjere, pa veli: "Mi ne trebamo ahireta", a ne znaju, da ni dunjaluka kašnje neće imati. Uljudnost stoji sa dinom. Gdje nema dina i imana, tu nema ni uljudnosti, a dok ne bude uljudnosti, nema ni dunjaluku vrijednosti, jer će i dunjaluku konac doći. I ako bi takav nevjernik marljivo radio i dunjaluka stekao, na pošljetku će žalosno svršiti. Bezvjernici - ne mislim da mogu biti sretni i da njihova zgoda more ustrajati, pa makar kako oni marljivi bili. Ako čovjek steče u granicama šeriata, to je tecivo sretno.
 
Dakle, imaju dvije frke ljudi. Jedni su pretjerani, a jedni ne dotjerani. Jedni da'vu čine kuri dindarluk, pretjeranu pobožnost i sebeb bivaju nazatku, a drugi, kao nevjernici, okreću na sobstvenu korist. Od njih potječu svakakvi fesadi, te sem reći da sva nesloga i smutnja među muslimanima dolazi otuda.
 
Ima ljudi koji vrlo lijepo nauče i nađu put napretka, pa mjesto da počnu raditi na korist svog naroda, oni iz nevjerja ili iz svoje neuljudnosti okupe raditi ono što šeriat zabranjuje. Dakle, ove obje frke ljudi gaze krivim putem. Ne treba ostavljati ni dina ni dunjaluka. Da se mogne očuvati din i da se steče spas na ahiretu, treba na dunjaluku napredan biti. Ako narodno blagostanje bude samo u rukama naših neprijatelja, onda u kakvo stanje konačno moramo pasti? Od danas ne bi smjeli vladati nesuglasica među našim potomstvom naročito među medreselijama i mekteblijama. Ove bi obe stranke trebale da se postave na sredinu, da nastoje kako bi se na ovom svijetu napredovalo i pomoću toga napretka kako bi se na onom svijetu selamet sticao, jer u ovoj dojakošnjoj neizvjesnosti ne more ni govora biti o selametu. Treba da jedni odbace pretjernu pobožnost, a drugi da cijene vjeru.
 
(Preuzeto iz: REIS DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ, prosvjetitelj i reformator, priredili Enes Karić i Mujo Demirović, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 2002. god.) (prvi put objavljen 1908. god. u časopisu Tarik)
 
Ažurirano ( Nedjelja, 16 Siječanj 2011 14:43 )